Becquerel [bεkʀε'l], Antoine Henri, francuski fizičar (Pariz, 15. XII. 1852 – Le Croisic, Loire-Atlantique, 25. VIII. 1908). Diplomirao je 1877. i doktorirao 1888. na visokoj inženjerskoj školi École d’application des Ponts et Chaussées. Radio je u državnoj službi kao cestovni inženjer, u Prirodoslovnom muzeju u Parizu (1878–95) te kao profesor fizike na École polytechnique (od 1895).
Istraživao je magnetizam, polarizaciju svjetlosti, apsorpciju svjetlosti u kristalima i fosforescenciju. Istražujući fosforescenciju uranijevih soli, 1896. otkrio je prirodnu radioaktivnost, tj. da uranijeve soli neprestano emitiraju nevidljivo zračenje koje djeluje na fotografsku ploču i ionizira zrak. Utvrdio je da je ta pojava svojstvena svim proučavanim solima urana i zaključio da je ona svojstvo atoma uranija. Godine 1900. utvrdio je da električno polje otklanja beta-zračenje. Za otkriće prirodne radioaktivnosti 1903. je podijelio Nobelovu nagradu za fiziku sa Mariom Curie-Skłodowskom i Pierreom Curiejem.
Bio je član francuske Akademije znanosti od 1889. i Royal Society od 1908. Po njem su nazvani mjerna jedinica aktivnosti radioaktivnoga izvora bekerel, radioaktivni mineral bekerelit, krateri na Mjesecu i Marsu (Becquerel) i planetoid (6914 Becquerel).
